Cilj dijagnostike je utvrditi zašto oprema i kemija rade neučinkovito i što se točno „slomilo“ u lancu „kemija → režimi → oprema“.
Dijagnostiku provodimo u dvije faze.
1. Upoznavanje s problematičnom tehnologijom
Kemičari iz tima moraju se detaljno upoznati s tehnologijom proizvodnje kako bi razumjeli koji su režimi, parametri i kemijska rješenja doveli opremu do neučinkovitog rada. Za to tražimo opis problema, sheme pogona ili postrojenja, tehničke upute/regulative, postojeće rezultate analiza te fotografije i videozapise. Na temelju tih podataka proučava se stvarna tehnologija i izrađuje se strukturirani plan dijagnostike: koje parametre treba izmjeriti, koje dijelove opreme pregledati i koje promjene režima ima smisla isprobati.
2. Provjera hipoteza i analiza rezultata
Stvarne tehničke probleme nije moguće riješiti samo “iz teorije”, bez mjerenja i provjera.
Nakon što se u problematičnoj tehnologiji odrede „sumnjiva“ mjesta, izrađuje se plan dijagnostičkih koraka: koje analize treba napraviti i koje probne promjene režima (temperature, koncentracije, vremena, brzine protoka itd.) treba odraditi da bi se radne hipoteze potvrdile ili odbacile. Ta mjerenja i testove provodi inženjersko i tehničko osoblje pogona ili njegovi servisni izvođači prema pripremljenim uputama, a tim kemičara prati provođenje i analizira dobivene podatke.
Po završetku ove faze izrađuje se prošireni nalaz: koja su kemijska rješenja, režimi i način eksploatacije doveli sustav u sadašnje stanje, koja su mjesta „slabe točke“ i zašto su to postala. Za direktora i tehnologa to nije samo popis problema, nego uzročno‑posljedična slika na temelju koje se mogu donositi odluke o daljnjim koracima.